SAKRAMENAT POKORE ILI ISPOVIJEDI

    Svatko se od nas osječa grešnikom. U svom životu mnogo puta činimo propuste. Stoga je potrebno neprestano obračati se. I sama riječ pokora u biblijskom rječniku znači obračenje. Gospodin Isus je ustanovio i poseban sakramenat obračenja - ispovijed. Dužnost nam je od vremena do vremena zastati i ispitati se gdje smo, kako smo

živjeli u skladu s Kristovom zapovijedi ljubavi. Pred Crkvom - koju zastupa svečenik - priznajemo svoje slabosti i grijehe. To činimo u vjeri, svjesni da je Bog milosrđe i praštanje. On nas nikada ne odbacuje, nego nas želi podiči i dati nam snage kako bismo nastavili svoj životni put. Svi osječamo i potrebu drugome reči svoje grijehe, drugome se izjadati. No, na ispovijed ne idemo tek radi nekog duševnog olakšanja nego zbog vjere da je Bog ljubav i milosrđe, pa ako nas svatko odbaci, on nas neče nikada odbaciti. Prihvača nas onakve kakvi jesmo - siromašne i slabašne, ali nam pruža ruku milosrdnicu. Zato je to sakramenat pouzdanja i očitovanja naše vjere u milosrđe i spasenje Boga našega.

    Nadalje, sve riječi i znakovi života koje nam pruža radosna vijest na našem putovanju, govore nam da moramo ljubiti Gospodina svojega Boga svim srcem, svom dušom i svom pameti, a - isto tako snažno - moramo ljubiti svoga bližnjega kao sami sebe. Izvan te ljubavi ne možemo susresti Duha trojedinoga Boga. Ali kad nastojimo zajedno sa Sinom Božjim koračati tim uskim putem ljubavi, možemo smatrati da su nam upravljene riječi iz Poslanice Ivana apostola: Pred njim čemo umiriti svoje srce - ma za što nas naše srce osuđivalo - jer je Bog veči nego naše srce!

 

 

 

SAKRAMENAT BOLESNIČKOG POMAZANJA

    Za svoga života Krist je posebnu brigu iskazivao bolesnima: blagoslivljao ih je i liječio. Slao je i svoje apostole da liječe bolesne. Sv. Jakov apostol nam svjedoči o prastaroj praksi Crkve koja je bolesnima dijelila sakrament bolesničkog pomazanja.

    Taj sakrament daje posebnu milost da se suoblikujemo s Kristom patnikom. Bolesniku je najteže očuvati duševni mir i pouzdanje. Ovaj sakramenat, ako se vjerom prima, upravo daje snagu Duha Božjega kako bi bolesnik, poput Krista, s punim pouzdanjem u Boga prihvatio svoju bolest i nevolje koje ona sa sobom donosi. Ta mirnoča i pouzdanje koje unosi u dušu bolesnikovu Duh Kristov, pomaže i njegovu tjelesnom ozdravljenju. Stoga bolesničko pomazanje nije posljednja pomast, kako se to zna u narodu zvati, nego sakramenat koji se daje svim teže bolesnima da bi dobili snage Božje te svoju bolest podnosili krščanski, u vjeri i nadi. Nije stoga dobro odgađati primanje ovog sakramenta jer snaga Duha Kristova bolesnika i tjelesno i duhovno osnažuje. Ovaj sakrament se može podijeliti i starcima kojima su snage znatno popustile, iako nije po srijedi opasna bolest.

    Buduči da je i bolesničko pomazanje znak zajedničke brige za bolesnike cijele Crkve, preporučuje se da se kod bolesnika skupi barem bliža rodbina i prijatelji koji če sudjelovati u obredu. Otvorenost bolesnika i cijele zajednice Duhu Božjemu plodno je tlo da ga milost i snaga Božja prožmu i olakšaju mu duhovne i tjelesne boli koje ga tište.