Prekosutra je Pepelnica ili Čista srijeda. Počet će korizma. Ovih je dana sve oko nas bučno. Poklade su. Ljudi se prerušavaju, sakrivaju se, bježe od sebe, okupljaju se na maskembalske zabave. Ti običaji kršćansku dušu mogu toliko izmoriti i uspavati da previdi početak korizme.

Crkva kaže da je korizmeno vrijeme 'jako vrijeme'. Nije kao ono obično vrijeme kroz godinu.

PEPELJANJE – Lijep je običaj da korizmu započinjemo obredom pepeljanja. Jesi li već bio/bila na pepeljanju? To je pokornička gesta koja svoje korijenje ima u Starom zavjetu. Isplaniraj da, ako je ikako moguće, prekosutra tj. u srijedu sudjeluješ na misi i obredu pepeljanja u svojoj župi ili u nekoj drugoj crkvi.

EUHARISTIJA – Nema molitve koju bi Ti mogao/mogla izmoliti, a da ona bude uzvišenija ili ljepša od svete mise/euharistije. Nema ništa ljepše i ništa uzvišenije od euharistije. Ona je srce Tvog duhovnog života. Od euharistije kršćanin živi. On bez nje ne može! Nedjeljna misa je srce cijelog tjedna. No, za Tvoj dobar korizmeni put bilo bi dobro da, onda kada Ti je zgodno i kada možeš od svojih obveza, i običnim danom pođeš na svetu misu. Bit će to više od bilo kakvog posta, više od bilo kakve pokore, više od bilo kakvog odricanja! Jesi li spreman/spremna na taj izazov? Ne brini što će Ti drugi reći! Ne trebaš se nikome opravdavati. Važno je napraviti dobar izbor. To mogu samo hrabri!

POKORA – Da, i tjelesna pokora je važna. Uz duhovni post (da postimo od laganja, ogovaranja, psovanja itd.), važan je i materijalni, fizički post. Ako već nisi, razmisli o svojoj cjelokorizmenoj maloj pokorničkoj vježbi. Možda ćeš se odreći nekog jela, pića, alkohola, pušenja? Možda ćeš skratiti svoj san? Možda ćeš tijekom korizme povremeno negdje volontirati? Ako već nisi, pokušaj pronaći malu pokorničku vježbu za ovu korizmu. Ne, ona Te neće učiniti svetim! Ali, kao i za tolike svece koji su živjeli prije Tebe, ona može biti ljekovita za Tvoj duhovni život. Vjeruj njihovom iskustvu i vjeruj tisućljetnoj praksi Crkve.

Obilje loših vijesti s kojima se susrećemo svakoga dana dovodi do slabljenja osjećaja za vedriju budućnost. Iz dana u dan, prepušteni lošim vijestima, slabi u nama pouzdanje u promjenu stanja i boljitak. Društveno ozračje, čini se, ne potiče kritički odnos prema medijskim sadržajima, a oni uvelike utječu na naše raspoloženje i naša očekivanja. Sve je to usko povezano s pitanjem životnih prioriteta današnjih ljudi. Budući da su novac, udobnost, posjedovanje, moć i položaj glavni kriteriji važnosti u društvu, onda je razumljivo da se nasilje uvlači kao razumljivi pristup i jedno od sredstava u dolasku do cilja.

“Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone da budete sinovi svoga Oca koji je na nebesima, jer on daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima.” Tim riječima teško je odoljeti. Izgledaju kao dio sanjarenja ili nepoznavanja životnih zakonitosti. Moliti za one koji nas progone, a time i za neprijatelje – a Isus je to izričito tražio od svojih učenika – daje Evanđelju okus neostvarivosti.

Ulomak Matejevog evanđelja potiče nas na ostvarivanje kršćanskog ideniteta u kojem se iz Božjih motiva unosi jedinstvena novost u naš svijet – odnos prema neprijatelju. To neće ići našim snagama. Potrebna je izloženost Božjem dodiru. Možda nećemo nadići sva neprijateljstva ili se s njima hrabro nositi, no moguće je krenuti od malih stvari i staviti se u kožu ljudi koji nisu u našoj koži i koji nam predstavljaju prijetnju. Dok mi često tražimo izgovore i opravdanja, Isus nudi odgovor: “Budite dakle savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!” Važno je naglasiti da se tu radi o nužnoj promjeni srca, obraćenju. Bez tog zaokreta teško ćemo se poistovjetiti s Bogom koji nikomu ne uskraćuje svojih dobara. Međutim, poistovjećivanje s Bogom uvijek se plaća visokom cijenom nerazumijevanja, osude, etiketiranja i odbacivanja, pa i u krilu Crkve. Kršćani nemaju drugoga puta.

Isus je vrlo zahtijevan. U prvi mah doista izgleda daje nemoguće činiti kako on kaže. Naime, Isus nas uči kako neće biti dostatno da koga ne ubijemo, nego da se ne smijemo ni rasrditi. Nadalje nas uči kako neće biti dovoljno da čovjek ne učini preljub. Naprotiv, kaže on, griješi i onaj koji s požudom i pogleda ženu. Konačno, čovjek ne samo da ne bi smio kršiti zakletve, nego se ne smije uopće zaklinjati.

Ta, tko to može, nikada se ne rasrditi, tko to može uvijek imati čiste misli? Pa ipak, moguće je. Knjiga Sirahova danas jednostavno veli. „Ako hoćeš, možeš vršiti zapovijedi, u tvojoj je moći da budeš vjeran“. Pomislimo, zar bi nam Isus stvarno zapovijedao ono što je nemoguće vršiti?

Ta tko su to bili Petar, Ivan i Jakov? Ribari obični. Tko je to bio Pavao? Protivnik Isusova imena. Tko je to bio Augustin? Razuzdani mladić. Tko sam to ja? Čovjek, slab i nemoćan. Pa ipak, od ribara je Isus učinio temelje svoje Crkve, od vlastitog protivnika, Pavla, učinio je najodličnijeg navjestitelja evanđelja, od lakomislenog mladića, Augustina, načinio je Bog najpoznatijeg teologa i jednog od najvećih svetaca Crkve… Ne može li i po svakom pojedinom od nas Bog učiniti velike stvari?

„Ako hoćeš, možeš vršiti zapovijedi.“ Isus nam postavlja visoke zahtjeve. Poziva nas na posvemašnju ljubav prema bližnjemu i to do te mjere da i ne pomislimo bližnjemu zla nanijeti, nego da ga ljubimo kao same sebe. Poziva nas da čista pogleda motrimo i prihvaćamo svakog čovjeka u njegovu dostojanstvu.

Naravno, ja hoću, ja želim vršiti zapovijedi. Jer, nisam sam. Po krštenju i potvrdi na meni je neizbrisiv pečat Oca, Sina i Duha Svetoga. Ja sam obnovljena slika Božja, Duh Božji po meni želi i može činiti velike stvari, Bog se u meni i po meni želi proslaviti. Zato doista mogu, ako to stvarno hoću, činiti velike stvari, biti istinska Božja slika u svijetu. Ili ja to možda više vjerujem svojim slabostima ili napasniku koji mi govori kako se ne vrijedi odvažiti?

Za velike smo stvari stvoreni i otkupljeni. Velike, Božje stvari trebamo i činiti.

U samo tri retka Isus iznosi nekoliko usporedbi kojima prispodobljuje svoje učenike:
Govori im da su sol zemlje, svijetlo svijeta, grad koji leži na gori i da su svjetiljka koja svijetli.

Svaka od ovih usporedbi je vrlo snažna i znakovita, te zato i poziva da produbimo njihovo značenje u duhu Isusove poruke. Kao što se može postaviti pitanje čemu služi sol ili zašto svijeća gori, može se postaviti pitanje zašto kršćanin vjeruje. A kao što nitko ne drži u kuhinji sol radi ukrasa niti pali svijeću radi formalnosti, tako isto ni kršćaninu nije dan dar vjere kao usputni ukras ili formalnost, već kao bitna sastavnica života. Točnije, njegovo kršćansko ime ne bi smjelo biti samo ime, već bi trebalo opisivati identitet koji on potom očituje svojim djelima. Zato ne bi se smjelo dogoditi da kršćanin bude vjernik iz formalnosti, niti mu njegova bit dopušta da bude mlak ili mračan, jer je on kao svjetlo što svijetli i širi toplinu. Kršćaninu je nedopustivo da bude neslan i neukusan, jer je on u svojoj biti kao sol jelu, te ne može ne učiniti ga ukusnim. Kao što svjetiljci nije usputno da svijetli, tako ni kršćaninu da živi vjeru kao usputnu datost ili da se zadovolji da bude njegova privatna stvar. Uistinu, ako kršćanin ne bi htio biti dosljedan biti svoga života, onda bi bio poput pokrivene svjetiljke i bljutave soli. Takvi smo svi mi onda kad se nazivamo kršćanima, a ne slijedimo Krista i ne razvijamo puno povjerenje u njega. To jest kada smo vjernici samo imenom, a nismo uočljivi svjedoci po jasnim i raspoznatljivim djelima.

Primimo stoga k srcu Isusove riječi, te ih provodimo u život. On od nas očekuje da dar vjere koji nam je dan bude uočljiv u našem cjelokupnom djelovanju, jer ga nemamo pravo skrivati, već na vidjelo stavljati.

Ljudi se rado sakrivaju iza određene titule, naglašavaju svoje podrijetlo, svoju naobrazbu, svoje slavne pretke. Pa se onda lako može dogoditi da čovjek sam sebi umisli i puno više od onoga što jest i što vrijedi, da zaboravi ono ljudsko u sebi i – što je još gore – da ne vidi ono ljudsko i istinsko vrijedno u jednostavnu i običnu čovjeku.

Nije bilo lako Pavlu propovijedati u Korintu niti podržavati tek začetu kršćansku zajednicu. Naime, u prvoj je kršćanskoj zajednici bilo dosta običnih i siromašnih ljudi. A u isto je vrijeme u Korintu bilo mudrih i vještih filozofa i govornika kao i sposobnih židovskih pismoznanaca. Svi su oni bili skloni s visoka gledati na kršćane koji su većinom bili priprosta roda, siromašni i ne baš obrazovani. Pa su se onda neki kršćani počeli kolebati: kako da se oni suprotstave mudrim i vještim filozofima i židovskim pismoznancima? Da nisu, možda, ipak kršćani u zabludi? Premalena su zajednica, neugledna i prejednostavna.

Pavla, naprotiv, ni malo ne zabrinjava nizak društveni položaj korintskih kršćana. Mirno govori: Gledajte, braćo, sebe, pozvane: nema mnogo mudrih po tijelu, nema mnogo snažnih, nema mnogo plemenitih. Kad bismo se danas malo osvrnuli po crkvi – što, naravno, nećemo učiniti, jer nema potrebe! – vidjeli bismo isto. Obični smo ljudi. Međutim, jeste li zapazili što Pavao za njih veli? To da su pozvani. Tu je i naša snaga, mudrost i jakost. Bog nas je pozvao u život. Bog nas je po svetom krstu pozvao u svoju Crkvu i u svoje nebesko kraljevstvo. Zato se ne želimo osvrtati na svoje podrijetlo, značenje, stupanj obrazovanja ili mjesto na društvenoj ljestvici. Bog nas je pozvao. Ovdje smo, jer je to Bog htio. To nam je dovoljno.

Spremili smo bor, ugasle su svjećice, polako je s blagdanima iščeznuo duh božićnog vremena, vraćamo se svakodnevnim poslovima. Blagdanom Isusova krštenja na Jordanu završava božićno vrijeme a počinje vrijeme kroz godinu. Blagdan Kristova krštenja je priprava za naše putovanje po stazama liturgijske godine da bismo znali živjeti kao Božja djeca i dostojno slaviti druga Božja otajstva, po kojima nam stiže punina spasenja i posvećenja.

„Ti si Sin moj ljubljeni, u Tebi mi sva milina!“ – čuo se glas s neba, Božji glas u trenutku Isusova krštenja. Isus je Sin Božji, novi Adam u novom stvaranju, onaj koji će ispraviti grijeh praroditelja.

Taj glas je progovorio i nad nama u trenutku našega krštenja. I nad nama se nebo otvorilo dok nas je svećenik krstio na rukama naših kumova i roditelja. Krštenje je temeljni spasenjski čin, ono nam otvara „ulazna vrata“ Crkve i po njemu svi krštenici ulaze u zajednicu bez obzira gdje su primili taj spasenjski znak. Krštenjem se nanovo rađamo za Boga, i zbog toga nije dovoljno samo se krstiti, već se trebamo i roditi iz toga krštenja. Po njemu postajemo djeca Božja. Prihvaćajući Krista i njegovu riječ počinjemo novi život ispunjeni i ojačani Duhom Svetim.

Bez obzira koliko se čovjek borio sam sa sobom, on u sebi nosi dva svijeta. Kao stanovnik ovoga grješnoga, zemaljskoga svijeta nalik je Adamu. Po krštenju nalik je Kristu. Jedan ga svijet tjelesno mori a drugi duhovno uzdiže. Pošto po rođenju i krštenju baštinimo oba, cijeli naš život tako je borba dobra i zla… sve do granica samoga neba.

Sveto pismo govori da „Trebamo uvijek moliti i nikada ne prestati.“ Isus Krist kaže: „Molite i primit čete, tražite i nači čete, kucajte i otvorit če vam se!“ Više puta smo se uvjerili da moliti nije lako. Nismo uvijek raspoloženi za molitvu. Često ju ostavljamo za kraj dana. Umorni, pokušavamo se sabrati, ali kao da ne ide. Međutim, molitva je odraz naše vjere. Kako vjeruješ tako i moliš.

Molitva je izvanjski izričaj ljudskoga života. Zato je važno nikada ne prestati moliti. Postoji li u nama čežnja za sve večom i dubljom molitvom? Imamo dojam da najžarče molimo kada smo u potrebi, ali postoje trenutci u kojima molitva polako odlazi u zaborav. Prema tome, nije čudo da postajemo mlaki vjernici i da sumnjamo u to da nas Bog uopče čuje. Apostoli su imali čežnju za iskrenom molitvom. Često su promatrali Isusa u molitvi. Vidjeli su kako ga molitva oblikuje. Zato su i oni poželjeli naučiti moliti. Zavapimo Isusu zajedno s njima: „Učitelju nauči nas moliti!“

Naša molitva postaje potpuna u snazi Duha Svetoga. Samo Duh Božji može čovjeka poučiti o tome kako i što če moliti. On se zauzima za nas neizrecivim uzdasima (Rim 8,26). Ovo je divno! Duh Sveti želi moliti s čovjekom, želi moliti s tobom! Dok moliš Duh Sveti silazi na tebe. No, potrebna je tvoja slobodna volja i želja za molitvom. Što je žarča tvoja ljubav prema Bogu, molitva postaje sve snažnija i češča. Isus i nas uči da je molitva razgovor s Ocem. On je izvor svega dobroga. Po krštenju potpuno smo ujedinjeni s Bogom. On je Aba, dakle dragi tata, koji čuje vapaj svoga djeteta. U to nas uvjerava Duh Sveti, koji je razliven u našim srcima. Zato je molitva govor i osluškivanje srca dviju osoba, koje se vole.

Molitva je uvijek zahtjevna; ona traži oprost i ljubav prema Bogu i obližnjemu

Odbacimo od sebe čudno uvjerenje da je Bog negdje daleko. To nije istina! On je tu, pokraj, brižni otac. Tek kada osjetimo da nam je Bog Otac, a mi njegova djeca znat čemo moliti. Bog ostaje prijatelj, kojemu se uvijek možemo obratiti, a on neče nas odbiti.Često ta milost i darovi nailaze na prepreke: stisnuto srce i manjak vjere. Bojimo se moliti za ozdravljenje jer negdje u podsvijesti osječamo da se to neče dogoditi. Međutim, Isus govori: „Ištite i dat če vam se! Tražite i nači čete! Kucajte i otvorit če vam se!“ Moliti znači prepoznati Božju volju. Ne koristi nam sve. Otac zna što je najbolje za njegovo dijete. Ponekad su smrt ili trpljenje spasonosniji nego životarenje bez Boga. Prema tome, dobro moliti znači htjeti ono što Bog hoče i ne htjeti ono što Bog neče. Nadalje, moliti znači htjeti biti s Bogom. Kad se nekoga voli, vrijeme u njegovoj prisutnosti pretvara se u vječnost. Što više volimo Boga, to nam je draže moliti, to češče molimo. Molitva nam više nije gorka obaveza, nego slatko zadovoljstvo.

pater Arek Krasicki, CSSp, Osijek, HR

Slavimo Tjedan molitve za jedinstvo krščana. Krščani iz različitih Crkava i  crkvenih zajednica sjedinjuju se ovih dana u jednoglasnu molitvu upučenu  Gospodinu Isusu da ponovno uspostavi puno jedinstvo svih svojih učenika. To je  složan zaziv izrečen jednom dušom i jednim srcem, kao odgovor na želju samoga  Otkupitelja, koji se na Posljednjoj večeri obratio Ocu ovim riječima: “Ne molim  samo za ove nego i za one koji če na njihovu riječ vjerovati u mene: da svi budu  jedno kao što ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu da svijet  uzvjeruje da si me ti poslao” (Iv 17,20-21). Moleči milost jedinstva, krščani se  pridružuju toj Kristovoj molitvi te odlučuju zauzeto radi na tome da čitavo  čovječanstvo primi i prepozna Krista kao jedinog Pastira i jedinog Gospodina, te  tako mogne iskusiti radost njegove ljubavi.

Draga bračo i sestre, prihvatimo poziv da “bez prestanka molimo”, što ga je  apostol Pavao uputio prvim krščanima u Solunu, u zajednici koju je sam  utemeljio. Upravo stoga što je znao da su ondje nastali nesporazumi, htio je  pozvati na strpljenje sa svima, na izbjegavanje uzvračanja zlom na zlo, a na  ustrajno traženje dobra među njima i kod svih ostalih, zadržavajuči u svim  okolnostima radost. Savjeti što ih je sveti Pavao dao Solunjanima mogu nadahnuti  i danas ponašanje krščana u području ekumenskih odnosa. On u prvom redu kaže:  “Gajite mir među sobom!” a onda: “Bez prestanka se molite! U svemu zahvaljujte!”  (usp. 1Sol 5,13.18). Prihvatimo i mi ovu snažnu pouku apostolovu, bilo da je  riječ o zahvaljivanju Gospodinu za postignuti napredak u ekumenskom pokretu,  bilo da je riječ o molitvi za puno jedinstvo. Djevica Marija, Majka Crkve, neka  svim učenicima svoga božanskoga Sina izmoli da što prije počnu živjeti u miru i  međusobnoj ljubavi, tako da pruže uvjerljivo svjedočanstvo pomirenja pred  cijelim svijetom.

Post nije u prvom redu zaokupljenost tijelom, nije dijeta, niti štrajk glađu, nego je, iznad svega, davanje prigode duhu, put prema Bogu.Post je, na neki način, približavanje k Bogu. Post u kščanstvu počiva na ideji, to čemo nači u Novom zavjetu kod Mateja, da apostoli i Isusovi učenici ne poste dok je s njima Učitelj. Ivanovi učenici, koji poste, pitaju zašto je to tako, našto im Isus odgovara da če i njegovi učenici postiti kada on,Zaručnik, ne bude s njima. Tu se naslučuje da je post put prema Bogu, približavanje Bogu, način molitve i dolaska u njegovu blizinu.Čini se kako onaj tko drži dijetu i onaj tko posti čine isto. No, onaj tko drži dijetu,zaokupljen je sobom, suvišnim kilogramima, zdravljem,što je nekad nužno i potrebno i što ne treba dovoditi u pitanje - ali, u prvom sam planu “ja”, moj odnos prema samom sebi, prema svom tijelu. Onaj tko posti, međutim,stavlja Boga na prvo mjesto.

Post je čiščenje iznutra za spremnost susreta s Bogom.

Post nije u prvom redu odricanje. U prvom planu stoji davanje vremena sebi, duhu da se bez opterečenja tijela približi Bogu. Stoga če na početku korizme stajati prizori Isusova odlaska u pustinju, 40-dnevnog posta. Riječ je o 40 dana izdvojenog vremena i riječ je o pustinji, prostoru u kojemu nema ničega što bi ometalo susret s Bogom. Vrlo je zanimljivo, međutim, kako prvo što susrečemo u pustinji nije susret s Bogom, nego susret s onim što iznenađuje i uznemiruje. U pustinji i u vremenu posta najprije susrečemo svoje demone, sve ono negativno u nama. Zato post i jest, na određeni način,čiščenje. Isus susreče demone prije nego što konačno iziđe iz pustinje. Tek nakon pobjede nad demonima počinje naviještati Radosnu vijest.Post bi i od nas htio da se susretnemo s onim što je u nama negativno i da to pobijedimo. Post bi, dakle, u prvom redu bio put k Bogu na kojemu najprije susrečem ono što stoji između mene i Boga. Kad to uočim, a post pomaže otvaranju očiju, tada post može poslužiti i kao način uklanjanja zapreka na beskonačnom putu prema samoj Beskonačnosti.

Po čemu se netko može smatrati vrijednim? Složiti čemo se da ne valja gledati nečiju veličinu npr. u tome što je rođeni Zagrepčanin ili što mu je otac taj-i-taj. Stoga bi bilo premalo gledati veličinu Blažene Djevice Marije samo po tome što je rodila Sina Božjega. Crkva vjeruje da je doista izuzetna milost koju je Bog dao Mariji („milosti puna“), ali je jednako čudesan i veličanstven način na koji je Marija surađivala s Božjim darovima. Ona je uzvišena i po Božjem odabranju i po svome služenju.

Redovito se govori o Marijinoj uzvišenosti prvenstveno pod vidom njezina bogomaterinstva. Naravno, to je prvi i osnovni razlog zbog kojeg Mariji štujemo. Međutim, pri tom se u našim običnim glavama može javiti sljedeči obrambeni mehanizam: nju je Bog predodredio i odabrao, on ju je uzvisio. Običan čovjek ne samo da se s njom ne može mjeriti, nego je nemoguče njezinu svetost nasljedovati. Drugim riječima, ispada onda da su Marijine kreposti za nas nedokučive, pa se onda ne bi ni isplatilo pokušavati nasljedovati je. Nažalost, stari su pisci na sličan način opisivali i živote drugih svetaca, da im se čovjek samo mogao diviti, a da mu nije bilo moguče pomisliti da bi se i on tako ponašao.

Zar je sva Marijina veličina u tome što je bila odabrana za Bogomajku? Meni se čini da ključ razumijevanja Marijine veličine i njezinog odabranja leži upravo u Elizabetinom nadahnutom pokliku: „Blažena ti što povjerova!“ Dok u njoj prepoznaje Bogorodicu, Elizabeta veli da je blažena jer je povjerovala. Ako se može govoriti o ljudskoj zasluzi – a u određenom smislu svakako može! – onda je upravo tu izražena sva Marijina veličina: ona je povjerovala. Podsjetimo se. Bog je odlučio da u punini vremena njegov Sin postane čovjekom. Izabire Mariju i po anđelu joj objavljuje svoj naum. Marija je gotovo sigurno bila – za naše poimanje – izuzetno mlada. I upravo njoj, koja je još nedavno bila dijete, koja je obična, neznatna, malena, iz „prezrenog Nazareta“, iz „Galileje poganske“ objavljuje Bog da če biti majka Spasiteljeva. K tome još djevičanska majka. Izgleda da je doista previše toga u samo jednom susretu s anđelom. No ipak, Marija je povjerovala. Povjerovala da je Bogu stvarno sve moguče. Rekla je jednostavno: „Neka mi bude“. I Bog je dao da se po njoj dogode velike stvari, tako da če je „blaženom zvati svi naraštaji“. Mi bismo rekli: „Tko če k’o Bog!“ Bogu je sve moguče.

Za nas poruka vrlo jednostavna, sažeta u dvije rečenice. Prva je: „Bogu nije ništa nemoguče“, a druga je ova koja stoji u naslovu: „Blažena ti što povjerova!“ Naime, i ja za svoj život mogu punim pravom reči: „Bogu nije ništa nemoguče.“ Bogu je moguče, uz moju suradnju, riješiti me svakoga grijeha i svake napasti. Bogu je moguče preobraziti me da činim, mislim i govorim dobro. Bogu je moguče posvema promijeniti moj život. On je to zapravo več učinio u trenutku moga krštenja, samo što ja po svojim zlim navikama priječim njegovu milost. Božja milost traži i moju suradnju. Pa če se onda i moje blaženstvo očitovati upravo u tome da sam djelatno povjerovao. Jednostavno trebam povjerovati da Bog ozbiljno misli i da mu je stvarno moguče od mene učiniti istinsku i živu sliku svoga Sina.

Bog je Marijinu vjeru okrunio: ona je dušom i tijelom uznesena na nebo. I mi smo pozvani u istu slavu. Jer, „Bogu nije ništa nemoguče.“

Dr. Zvonko Pažin