Da bi se pravo odgovorilo na pitanje Zašto iči na misu? Valja uvidjeti temeljnu razliku između osoba i stvari. Jedno je iči po nešto, iči negdje, a drugo je iči nekome! Kad se ide negdje po nešto, onda se obavlja posao. Onog trenutka kad je objekt dosegnut, tada je i cilj ostvaren. Toliko se puta hvalimo da smo negdje bili, gdje drugi nisu bili i doživjeli ono što drugima nije bilo moguče. Ljudi idu u planine, upučuju se u raznovrsne avanture po dalekim krajevima. Ljudi idu (uostalom, čovjek je biče koje hoda) i  čini se da je taj hod nezaustavljiv. Ljudi idu da bi našli nešto, za što misle da ih može ispuniti, da im može popuniti život. Idu da bi zaradili novac, da bi otkrili nove mogučnosti, da bi postigli nešto što do tada nisu imali. Danas bismo, ekonomskim rječnikom zboreči rekli: taj hod je kao trgovačko putovanje.

    Ima, međutim i druga vrsta hoda, koja ne odgovara na pitanje kamo idem? - nego komu idem?  Da, komu idem? - to je pravo pitanje! Nekad ne idem nikomu nego bježim od nekoga ( pa i od samoga sebe ), ali najčešče ipak idem - da bih došao nekomu. Doči nekome znači doči ususret. I tu naš hod dobiva osobitu ljepotu, buduči da je susret moguč tek kad je osvijetljen bojama povjerenja, nade i ljubavi. Možeš poči ususret samo onomu komu vjeruješ i tko ti vjeruje, nekomu koga jedva čekaš vidjeti, zagrliti, onomu s kim možeš podijeliti vlastiti život bez straha, u predanju i ljubavi! Tek to je prava radost putovanja.

    A znamo mi dobro kako li je blagoslovljen svaki korak ususret, jer ima snagu podiči s tla i osvojiti dušu, jer ima moč iznenada odagnati mrak ozarenim licima! Kako je blagoslovljen svaki korak ususret jer je najbolji lijek i sredstvo za pomlađivanje, jer je zreo plod davno posijanog prijateljstva i ljubavi. Kako je blagoslovljen onaj korak koji donosi poruku mira i radosti. A da bi se taj susret dogodio valja se uputiti Gospodinu ususret! Valja se s Gospodinom upoznati i sprijateljiti, uči u dom njegov, sjesti do njegovih nogu i poslušati mu glas, blagovati čista srca za njegovim stolom, u zahvalnosti.

    Sveta misa, kao događaj susreta s Gospodinom, uključuje ova četiri vida. Najprije, tu je okupljena zajednica Crkve u Kristovo ime. Potom, ta zajednica sluša Božju riječ na poseban način Kristovu poruku koja nam je sačuvana zapisana u evanđeljima, i nad tom porukom razmišlja, ispitujuči svoj život i određujuči se za budučnost.

   Vrhunac zajedništva ostvaruje se u sakramentalnom činu - u slavlju spomena Gospodnje muke, smrti i uskrsnuča i u sudioništvu - u tom otajstvu po sakramentalnoj pričesti Tijela i Krvi Gospodnje. I na kraju misa se ne dovršava, nego se pretvara u poslanje ljubavi: Idite i činite ono što je Isus činio u svijetu, ljubite svoju braču, osobito one

najmanje i najpotrebnije (pa čak i neprijatelje svoje - koji sve zlo izlažu na vas…) - i tako če Gospodin biti trajno s vama. Nedjeljno euharistijsko slavlje postaje radosni susret s Gospodinom, pa i onda kad smo u muci i nevolji, u poteškočama i problemima. Ta se radost izražava u riječi njegovoj upučenoj nama i našoj upučenoj njemu; izražava

se i u znaku - u samom dolasku i stavu, u prinosu i primanju njegova dara; izražava u zajedništvu se u Crkvi kao obitelji, zajednici brače i sestara u  Gospodinu; izražava se u poslanju u nastojanju da sudjelujemo u preobrazbi svijeta sve do ostvarenja kraljevstva Božjega.