Svim vjernicima i prijateljima naše župe: djeci i mladima, očevima i majkama, starcima i staricama, bolesnicima i patnicima od srca želim

Usprkos raznim životnim križevima, tjeskobama i iskušenjima koja pogađaju pojedince i obitelji, ipak neka događaj Božiča u srce svakoga od vas, draga bračo i sestre, unese utjehu, nadu i radost. I nama, baš u ove dane, Božji glasnik iz Betlehema upučuje istu radosnu vijest: Ne bojte se! Evo, javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod! Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj - Krist, Gospodin (Lk 2,10-11). Božič je blagdan največega dara koji je čovječanstvo primilo u svojoj povijesti. Taj je Dar sam Bog koji nam je došao u naravi čovjeka, rođen od Djevice Marije. Za nas je Riječ tijelom postala (Iv 1,14). Druga božanska osoba Presvetog Trojstva pojavila se me u ljudima kao čovjek, da bude Spasitelj čovjeka. To je doista najljepši dar Očev! Bog je tako ljubio svijet… (Iv 3,16).
Tako Božič postaje i blagdan tople, srdačne zahvalnosti koju

narod Božji izražava Bogu raspjevanim božičnim pjesmama, primanjem svetih sakramenata, radosnim slavljenjem Euharistije, darežljivošču prema potrebnima. Nikada nečemo biti dovoljno zahvalni za toliku Božju ljubav prema nama.
Božič je blagdan koji nas potiče na zahvalnost prema ljudima koji nam dobro čine. Zato, draga bračo i sestre, ja, vaš župnik, od srca vama zahvaljujem za sve dobro što ste tijekom ove godine činili jedni drugima, posebno bolesnicima, siromašnima, osamljenima i žalosnima.
Od srca vam zahvaljujem za vašu velikodušnost koju ste očitovali meni, vašem svečeniku, a isto tako ulažuči svoje darove i svoj rad za uzdržavanje svoje župne crkve i izgradnju novog pastoralnog centra. Bez vašeg razumijevanja i bez vaše pomoči ne bismo mogli postojati. Hvala vam!
Svoju zahvalnost pratim molitvom za vas da vas Božja zaštita čuva od svakoga zla i da vas u novoj 2006. godini prati Božji blagoslov.

Vjenčanje je značajan trenutak u životu dvoje ljudi koji su se upoznali i odlučili stvoriti obitelj. To je početak novoga života u kojem če kao supruzi zajedno dijeliti dobro i zlo. Za krščane je ženidba sakramenat. To znači da mladenci na početku svog novog života svjesno odlučuju da njihova uzajamna ljubav očituje onu ljubav koju je Krist naučavao i nadahnuo. Ljudsku zbilju ljubavi koja ih je zbližila i povezala žele živjeti onako kako je Krist živio: ljubeči druge do smrti. To znači: ljubav unatoč razočaranju; vjernost unatoč slabosti, unatoč nemoči da ispunimo očekivanja koja se pred nas stavljaju, da pružimo punu radost i da nas ljubav zadovolji. To je ljubav i vjernost koja ostaje i onda kada po ljudskom sudu nema više za nju nikakva opravdanja - onako kao što je Krist na križu, ljudski govoreči, bio u beznadnom položaju, ali je donio svijetu spasenje i dobrotu. Zato vjera mladenaca čini da krščanski brak bude svijetu slika i znak Kristove trajne ljubavi prema svojoj Crkvi. To je ujedno za krščane temelj nerazrješivosti braka.

Mladenci, njihovi prijatelji i zajednica Crkve sastaju se na bogoslužje i tu upravljaju molitvu da im Krist udijeli svoga Duha ljubavi. Prema mjeri njihove otvorenosti i otvorenosti njihovih srdaca Duhu Ljubavi Kristove, oni kao u klici dobivaju snagu i milost da tu ljubav sačuvaju, razvijaju i šire cijeli svoj život. Bogoslužje se sastoji od biblijskih čitanja, od riječi kojima pred zajednicom mladenci očituju svoj uzajamni pristanak i od znakova koji izražavaju taj pristanak i tu njihovu uzajamnu ljubav: kao što su stisak ruke, izmjena prstenja i, ako je moguče, zajedničko sudjelovanje u svetoj euharistiji. Premda se vjenčanje može obaviti i bez mise, dobro je da svadbeno slavlje u crkvi mladenci i njihovi prijatelji završe euharistijskim slavljem. Ženidba je početak trajne ljubavi koja treba ispuniti cijeli život. Euharistija je največi izraz ljubavi kojom nas Krist ljubi sve do smrti. Tu ljubav euharistija posadašnjuje i ona po euharistiji zahvača sve koji u njoj vjerom sudjeluju.
Potrebno je da se mladenci upoznaju sa zahtjevima koje pred njih postavlja sakramenat ženidbe.
Za krščane je ženidba nerazrješiva, jer oni žele do smrti, i unatoč svim poteškočama, ljubiti jedno drugo i jedno drugome se darivati.

Krist im za to daje svoga Duha. Istina, danas ima mnogo rastava. Sigurno rastave najteže doživljavaju sami bračni drugovi, a da ne govorimo o djeci. I takvi su potrebni našeg ljudskog i krščanskog razumijevanja i pozornosti jer im je u njihovom životnom lomu potrebna podrška drugih. Bračni drugovi koji žele živjeti svoju ženidbu "u Kristu" na početku odlučuju da če je živjeti, unatoč poteškočama i mukama, te če tako jedno drugo izgrađivati samoprijegornom ljubavlju. Sama vjera kojom pristupaju svadbenom slavlju več uključuje njihovu odlučnost da če jedno s drugim i jedno za drugoga živjeti cijeloga života i tako pomoči da se ljubav u njima razvije, procvjeta, postane plodna u njihovoj djeci i očituje se kao jedna ljubav prema svima s kojima če dolaziti u dodir.
Zbog toga je potrebno javiti se na vrijeme svome župniku te se na pragu novoga zajedničkoga života bolje upoznati sa zahtjevima svoje vjere i svoga novog bračnog života.

Za svete skupove potreban je crkveni prostor. Ako več postoji, njegovo održavanje iziskuje mnogo brige i troškova. Ako treba graditi novi, izdaci su veoma veliki. Za sveto bogoslužje potrebno je misno ruho, sveto posuđe, sviječe, električna struja, plin, darovi za sv. Misu, namještaj, prikladni glazbeni instrumenti i osoblje koje je posve u službi Crkve treba imati barem najnužnije uzdržavanje.

No, izvan župne zajednice, na širem planu cijele Nadbiskupije, ima još i večih potreba. Na primjer, u Zagrebu postoji Dječačko sjemenište kao daljnja priprema za svečeničko zvanje i Bogoslovno sjemenište gdje se tijekom šest godina bogoslovi pripremaju za svečenički red. Uzdržavanje ovih ustanova mnogo traži (održavanje zgrada, odgojitelja, učenika i studenata). Naša zagrebačka katedrala, matična crkva u našoj Nadbiskupiji, srce naše domovinske Crkve, kolike li svote iziskuje da se održi, da se obnovi. Dolikuje održavati je i obnavljati.
Zatim slijede potrebe uprave naše nadbiskupije tj. Nadbiskupskoga duhovnoga stola. Dužnost nam je također

uzdržavati nemočne svečenike. Ne smijemo zaboraviti niti katoličke misije i potrebe mnogih siromašnih koje pomažemo preko Caritasa.
Odakle podmiriti sve te izdatke za župne potrebe i za centralne ustanove koje sam spomenuo?

Svaki može reči ovako: Jest, ja sam član Crkve. Ja koristim velika duhovna dobra, primio sam krštenje, vjersku pouku, imam mogučnosti ispovijedi, imam sv. Misu, sv. Pričest, naviješta mi se riječ Božja, posvečuje se moja duša, primam utjehu i snage u svojoj vjeri, znam zašto sam na svijetu i znam da ču se po toj vjeri spasiti i jednom postiči vječno blaženstvo. To je za mene največe dobro u životu. Roditelji če reči: To je i največe dobro naše djece. Stoga osječam potrebu i odgovornu dužnost da Crkvi pomognem da može stalno tu svetu zadaču izvršavati. Pa i sveti ponos ne dopušta mi da zanemarimo naše crkve i ostavimo ih zapuštenima. Razumijem, kad o svemu razmišljam, i petu crkvenu zapovijed: Doprinosi za crkvene potrebe! Pritom shvačam da se to tiče svakog vjernika i da je vrlo neodgovorno reči: O meni stvar ne ovisi!

Svaka obitelj u Nadbiskupiji treba nastupiti sa svojim doprinosom. To je tzv. OBITELJSKI DAR. Koliko iznosi? U nekim župama je to određeno, u nekim svečenici ostavljaju na odluku svakoj obitelji. Ako kažemo da bi to trebalo biti godišnje 100 - 200 kn, sigurno nije previše, a opet za večinu obitelji nije nemoguče, makar u nekoliko rata. Dakako, kad se u župi nešto izvanredno gradi da je potrebna daleko veča svota. Taj obiteljski dar može se predati u crkvi ili župnom uredu ili uplatiti na žiro račun župe ili kod blagoslova kuča, ali neka se označi od koga je i koliko. Dakako, uvijek u Crkvi vrijedi pravilo da su siromašni oslobo eni davanja, ako to doista ne mogu. I one vjernike koji se vjernicima smatraju, a u crkvu zbog nečega ne dolaze, ili ne često, molimo da uvaže materijalne potrebe Crkve pa da i njihova obitelj velikodušno daruje svoj OBITELJSKI DAR! Bez sumnje, ovo je dobro djelo i kad se daruje s dobrom nakanom, Bog če to blagosloviti. Kakvom mjerom mjerite i vama če se mjeriti vašu velikodušnost.

Svečana promocija monografije Popovača usred Moslavine autora Dragutina Pasariča bila je na Malu Gospu 8. rujna 2005. u Domu kulture u Popovači. Okupilo se oko stotinjak gostiju. O monografiji su govorili recenzent mr. sc. Višnja Sever Siglhuber i urednik monografije Dražen Kovačevič. U monografiji ima jedno poglavlje o župi Popovači s podnaslovom Uz "malu katedralu".

Dana 18.rujna 2005. godine svečano smo obilježili 60. godišnjicu župe Popovača.

Pripremali smo se trodnevnicom koju su predvodili vlč. Josip Samaržija, župnik u Ludini, vlč. Mario Migles, župnik u Osekovu i vlč. Darko Juras, župnik u Dragancu. Na sam dan svečanu misu predvodio je mons. dr. Vlado Košič, pomočni zagrebački biskup. Kišovito vrijeme nije spriječilo veliki broj vjernika koji se okupio u crkvi. Vlč. Nikola Sanjkovič, sadašnji župnik u Popovači, dao je na početku mise kratak presjek povijesti župe. Na kraju mise gosp. Josip Miškovič, načelnik opčine Popovača, zahvalio je svima koji su sudjelovali na proslavi dijamantnog jubileja župe. Prije svečanog ručka u Domu kulture u Popovači mons. Košič svečano je otvorio web portal župe Popovača.

U subotu, 8. listopada 2005. u 20 sati, u našoj crkvi dobrotvorni koncert pod naslovom GLAZBENE MEDITACIJE imale su Jasmina Andrašek i Tatjana Gačeša. Ove dvije mlade profesorice glazbe izvodile su na violini, orguljama i čembalu djela klasika: Bacha, Handela, Mascagninia, Veracinia, Beethovena, F. Schuberta, Gounoda i Vivaldia. Svi koji su se odazvali koncertu bili su oduševljeni izvedbom i glazbeno kulturnim događajem u Popovači.