Neku posebnu tajanstvenost nose posljednji dani građanske godine…  Mi to zovemo Stara godina, a to je zapravo posljednji dan godine koja je iza nas.  Stara godina je poput vrha planine s koje možemo vidjeti 365 prošlih dana i, ako su bili ispravni, na njima se odmoriti, odahnuti ili žaliti što su ti dani bili prazni i što se nismo s nekim izmirili, oprostili drugome.

Središnja točka koju slavimo u Božiču je tajna Isusa Krista, utjelovljenje Boga u ljudsku narav. On je uzeo ljudsko tijelo, našu prirodu, narav da bi nam bio blizu i da ga posve razumijemo, a ne kao oni kojima je govorio na razne načine pa ga nisu razumjeli jer ga nisu vidjeli. Nažalost toliki su ga vidjeli i razumjeli njegov nauk, a nisu pošli s Njime, ili ako su pošli otišli su krivim putom ili su odlutali, odnosno odustali.

Gledajuči u ovaj čin kao svoj i naš, jer je to Bog radi mene učinio, možemo završiti ovu godinu i započeti novu jer mi je i jer nam je Krist središte života i moje osobne povijesti, kao i povijesti svijeta koju je razlomio na dvoje svojim dolaskom. Ovo je također i dan kada se moramo upitati je li Krist milost i svjetlo. Kako sam ga priznao i kako ču poči za njim u novoj godini. Jesam li životom prihvatio ovu milost i ovo svjetlo na mojemu životnome putu.

Uza sve nedostatke, danas, budimo zahvalna djeca koja če znati Bogu zahvaliti za sve što je učinio za nas i naše i zamoliti njegovu milost i svjetlo da nas prate i ubuduče.

Došašče ili advent je vrijeme u crkvenoj godini, kad se krščani intenzivnije pripravljaju na svetkovine Božiča i Bogojavljenja. To je istodobno vrijeme očekivanja Kristova dolaska na kraju vremenâ (Sudnji dan). Vrijeme došašča nije toliko obilježeno pokorom, koliko više radosnim i povjerljivim očekivanjem. Počinje nedjeljom koja pada između 27. studenoga i 3. prosinca (drukčije rečeno: nedjeljom koja je po kalendaru najbliža blagdanu svetoga Andrije apostola). Došašče obuhvača tri tjedna te dane između četvrte nedjelje došašča i samog Božiča.

Prvu nedjelju došašča karakterizira ponovni Kristov dolazak, drugu i treču osoba Ivana Krstitelja, četvrta predstavlja Mariju, Djevicu i Majku, koja je rodila Krista.

Liturgijska boja u došašču je ljubičasta, (kao u korizmi). U misi se izostavlja himan "Slava" u misi, da bi taj tipično božični himan ("Slava Bogu na visini i na zemlji mir ljudima dobre volje!") jače odjeknuo na svetkovinu Kristova rođenja (Božič). U došašču su svakog jutra "zornice" puku omiljene rane mise na kojima se pjevaju tipične adventske pjesme. Primjerice "Pada s neba roso sveta", "Poslan bi anđel Gabrijel" i mnoge druge.

ADVENTSKI VIJENAC - U vremenu crkvene godine koje zovemo došašče svečani adventski vijenac susrečemo na mnogim mjestima. Prisutan je u svim crkvama, premda nije liturgijski propisan, no sve češče ga nalazimo i na počasnom mjestu po kučama, u obiteljima, u različitim ustanovama. Uvijek su to u krug spletene zimzelene grančice, ukrašene raznobojnim, ponajčešče ljubičastim, vrpcama (ljubičasto je u katoličkom bogoslužju boja došašča) i - najvažnije - u vijenac su okomito utaknute četiri sviječe. One se pale postepeno, po jedna više svaki od četiri adventska tjedna. I tako se čeka Božič! Adventski vijenac nije samo lijepi "cvjetni aranžman" u ogoljeno zimsko doba, nego on na specifičan način, diskretno, okuplja ukučane, angažira ih i upravlja u određenom pravcu. Podsječa ih da nešto dolazi, potiče da to čekaju. "prenesen je" iz skandinavskih, protestantskih zemalja kao simbol života (zimzelen), rastučeg svjetla (postepeno paljenje sviječa) i očekivanja božičnog dolaska Kristova (Krist - svjetlo).

Milosno vrijeme, ispunjeno vrijeme bit če ako nam iskustvo praznine, oskudno vrijeme sakrivenog Božjeg lica, o čemu progovara Izaija ne «otvrdne srce», ako svoje «glinene posude» ispunimo saznanjem o darovanoj milosti zajedništva s Bogom po njegovu Sinu, o čemu svjedoči Pavao, ako s največom budnošču iščekujemo i dočekamo Krista koji če svojim ponovnim dolaskom - one koje ne zatekne pozaspale - darovati radošču novoga, posljednjega Početka, kao najradosnijega trenutka vremena.

Pobožnost prvog petka

Pobožnost prvog petka u mjesecu zauzela je u katoličkom svijetu našeg vremena neslučene razmjere. Prvi petak je za milijune vjernika postao mali blagdan Srca Isusova, blagdan duše i mjesečna duhovna obnova. Tu je pobožnost pokrenuo sam Spasitelj kad se jednoga prvog petka u mjesecu ukazao službenici svojoj Margareti Mariji i izrazio želju da ga taj dan primamo u sv. Pričesti s nakanom da mu pružimo zadovoljštinu za sve uvrede, nemarnosti i prezir što mu ih ljudi nanose u presvetom Sakramentu.

S primanjem zadovoljštinske sv. Pričesti na prve petke u mjesecu, Spasitelj je povezao jedno “veliko obečanje”. U ljubavi svoga Presvetog Srca izjavio je Margareti Mariji, da oni koji budu primali zadovoljštinsku sv. Pričest na prve petke kroz devet mjeseci, neče umrijeti u nemilosti ni bez sv. sakramenata, i da če im njegovo božansko Srce biti sigurno utočište na času smrti. Tu devetnicu prvih petaka dosta je obaviti jednom u životu. No tko ju je jednom obavio, taj više neče moči lako zaboraviti na blagoslovne učinke te pobožnosti pa če osječati pravu potrebu da to nastavi i dalje. Time če si najsigurnije izmoliti od Boga veliku milost ustrajnosti u dobru do smrti i samu sretnu smrt. Zato se ta devetnica ponekad zove i “devetnica spasa”.

 

Pobožnost prvih subota

Marija se ukazala u Fatimi, u Portugalu,1917.g. Sestri Luciji, Marija je pokazala svoje srce ovijeno trnjem i uputila riječi: Imaj sažaljenja prema Srcu svoje Presvete Majke, izbodeno trnjem, što ga svaki trenutak u njega zabadaju nezahvalni ljudi, a nema nikoga tko bi ga pokorom izvlačio!

Barem ti me pokušaj utješiti i poruči da svima onima koji se u pet prvih subota u mjesecu zaredom ispovijede, pričeste, izmole krunicu i 15 minuta ostanu sa mnom u razmatranju o otajstvima krunice, a s nakanom da mi pruže zadovoljštinu, obečajem svoju prisutnost u času smrti i sve milosti koje su im potrebne da spase dušu!

Pet subota, a ne sedam ili devet, jer postoji pet oblika uvreda i psovki koji se nanose Bezgrešnom Srcu Marijinu: psovke protiv Bezgrješnog začeča, psovke protiv njezinog Djevičanstva, psovke protiv Božanskog majčinstva, zajedno s odbijanjem da je se prizna za Majku svih ljudi; javni pokušaji usadjivanja u srca djece ravnodušnost, prijezir i konačno mržnju prema ovoj Bezgrješnoj majci i direktno vrijedjanje Srca Marijina na Njenim svetim slikama. Moliti čemo i za duhovna zvanja.

Zar je moguče da netko tko ide u crkvu bude praznovjeran? Naravno da jest! Odlazak u crkvu, čak i svakodnevna molitva još uvijek ne znače da je nečija vjera čvrsta, zrela, formirana, odgojena. Kakva je čija vjera najbolje se vidi kad nastupi nevolja. Onda vidimo kako se ljudi za koje smo bili uvjereni da su pravi vjernici i da ih ništa ne može pokolebati odjednom počnu ponašati nevjernički – pobuna protiv Boga, sebičnost, neprihvačanje situacije, čak i prestanak molitve. Što se zbiva?

Vjera nije nešto što dobijemo kao gotovi dar, ona se treba njegovati, hraniti, razvijati, odgajati, formirati. Kako? Redovita molitva i redovito primanje sv. Sakramenata jedan je dio tog procesa. No, nije dovoljno. Pročitati nešto od dobre krščanske literature, razgovarati o vjeri sa stručnim ljudima (osobno sa svečenikom), imati stalnog duhovnog vođu-svečenika, čitati Sveto Pismo i tražiti ispravno tumačenje – sve su to načini kako se vjera odgaja. Bez toga, unatoč redovitoj molitvi, čovjek može doči do krivih zaključaka. Jedan od najčeščih krivih zaključaka je da Bog uvijek mora poslušati moje zahtjeve i učiniti onako kako ja mislim da bi trebalo i to, po mogučnosti, u roku kojeg ja odredim. Kad se to ne dogodi, onda Boga «pozivam na red», onda nabrajam sve što sam ja «za njega» učinio - molitve, odlaske na misu od malih nogu, postove, izmoljene krunice, vlastita dobra djela koja sam učinio, moj neporočni i pošteni život itd. U znak protesta neki če prestati moliti, odlaziti u crkvu, druge če uvjeravati kako molitva ništa ne vrijedi, posumnjat če u sva svoja dosadašnja vjernička uvjerenja i sl.

Krist vas zove

Usudite se...,
biti mladi ljudi…, krščani…,
oduševljeni Kristom…

Usudite se...,
dolaziti na njegove izvore
i pitati, bez straha:
tko si ti Isuse,
i što nam je činiti,
Učitelju!?

Usudite se...,
osluškivati njegovu Riječ…
čuti njegov zov,
i otvoriti mu vrata
svoga života i srca..,
svojih sanja i čežnji, planova i nada.
I vrata svih svojih ljubavi… Širom!

Usudite se reči...,
»Na tvoju Riječ, Rabi, Kapetane!«
I »zaveslati na pučinu,
s veslima u rukama u ruci Njegovoj«.
A ako vam smalakšu ruke,
ili klone duša,
otvorite vjetru njegova Duha
sva svoja njedra i jedra
i puni snagom Neba,
krenite na put,
bez straha.
On zna luku koja vam treba.

Usudite se...,
vidjeti i iskusiti,
kako je lijepo živjeti
njegovo Evanđelje,
njegovu Radosnu vijest »Života u izobilju«.

Usudite se...,
biti zagledani u Krista,
»Stepinčevom zagledanošču«,
u njegov križ.., i trnovu krunu,
svim iskušenjima straha, izdaja i zataja,
svim prijetnjama đavolskim, usprkos!

Usudite se...,
vidjeti njegovo kopljem otvoreno srce
i sebe u njegovu srcu nađite,
u Gospinom zagrljaju.

Usudite se...,
svjedočiti »Mir, dar Uskrsloga«,
dragovoljno, iskreno i zajedno,
molitvom, opraštanjem i blagoslovom,
u župi…u školi,
u društvu i domovini,
u zadačama, obvezama i pravima,
pred neuspjesima i uspjesima,
pred suprotnostima i kušnjama,
pred uvredama i poniženjima.

Usudite se uvijek biti:
»Zajedno u Kristu«!
Od svega srca preporučujem
vama mladima..., svima:
Prihvatite ovaj Kardinalov izazov,
jer to je Božji izazov
da budete ljudi
»na sliku Božju«,
i »Kristu suobličeni!«
Njemu, sebi samima i svima nama
na ponos i radost.
Našim obiteljima, Crkvi, narodu
i domovini Hrvatskoj
na blagoslov!

† Ante Ivas, biskup šibenski
U Šibeniku, na blagdan Krštenja Gospodinova, 2011.