Po čemu se netko može smatrati vrijednim? Složiti čemo se da ne valja gledati nečiju veličinu npr. u tome što je rođeni Zagrepčanin ili što mu je otac taj-i-taj. Stoga bi bilo premalo gledati veličinu Blažene Djevice Marije samo po tome što je rodila Sina Božjega. Crkva vjeruje da je doista izuzetna milost koju je Bog dao Mariji („milosti puna“), ali je jednako čudesan i veličanstven način na koji je Marija surađivala s Božjim darovima. Ona je uzvišena i po Božjem odabranju i po svome služenju.
Redovito se govori o Marijinoj uzvišenosti prvenstveno pod vidom njezina bogomaterinstva. Naravno, to je prvi i osnovni razlog zbog kojeg Mariji štujemo. Međutim, pri tom se u našim običnim glavama može javiti sljedeči obrambeni mehanizam: nju je Bog predodredio i odabrao, on ju je uzvisio. Običan čovjek ne samo da se s njom ne može mjeriti, nego je nemoguče njezinu svetost nasljedovati. Drugim riječima, ispada onda da su Marijine kreposti za nas nedokučive, pa se onda ne bi ni isplatilo pokušavati nasljedovati je. Nažalost, stari su pisci na sličan način opisivali i živote drugih svetaca, da im se čovjek samo mogao diviti, a da mu nije bilo moguče pomisliti da bi se i on tako ponašao.
Zar je sva Marijina veličina u tome što je bila odabrana za Bogomajku? Meni se čini da ključ razumijevanja Marijine veličine i njezinog odabranja leži upravo u Elizabetinom nadahnutom pokliku: „Blažena ti što povjerova!“ Dok u njoj prepoznaje Bogorodicu, Elizabeta veli da je blažena jer je povjerovala. Ako se može govoriti o ljudskoj zasluzi – a u određenom smislu svakako može! – onda je upravo tu izražena sva Marijina veličina: ona je povjerovala. Podsjetimo se. Bog je odlučio da u punini vremena njegov Sin postane čovjekom. Izabire Mariju i po anđelu joj objavljuje svoj naum. Marija je gotovo sigurno bila – za naše poimanje – izuzetno mlada. I upravo njoj, koja je još nedavno bila dijete, koja je obična, neznatna, malena, iz „prezrenog Nazareta“, iz „Galileje poganske“ objavljuje Bog da če biti majka Spasiteljeva. K tome još djevičanska majka. Izgleda da je doista previše toga u samo jednom susretu s anđelom. No ipak, Marija je povjerovala. Povjerovala da je Bogu stvarno sve moguče. Rekla je jednostavno: „Neka mi bude“. I Bog je dao da se po njoj dogode velike stvari, tako da če je „blaženom zvati svi naraštaji“. Mi bismo rekli: „Tko če k’o Bog!“ Bogu je sve moguče.
Za nas poruka vrlo jednostavna, sažeta u dvije rečenice. Prva je: „Bogu nije ništa nemoguče“, a druga je ova koja stoji u naslovu: „Blažena ti što povjerova!“ Naime, i ja za svoj život mogu punim pravom reči: „Bogu nije ništa nemoguče.“ Bogu je moguče, uz moju suradnju, riješiti me svakoga grijeha i svake napasti. Bogu je moguče preobraziti me da činim, mislim i govorim dobro. Bogu je moguče posvema promijeniti moj život. On je to zapravo več učinio u trenutku moga krštenja, samo što ja po svojim zlim navikama priječim njegovu milost. Božja milost traži i moju suradnju. Pa če se onda i moje blaženstvo očitovati upravo u tome da sam djelatno povjerovao. Jednostavno trebam povjerovati da Bog ozbiljno misli i da mu je stvarno moguče od mene učiniti istinsku i živu sliku svoga Sina.
Bog je Marijinu vjeru okrunio: ona je dušom i tijelom uznesena na nebo. I mi smo pozvani u istu slavu. Jer, „Bogu nije ništa nemoguče.“
Dr. Zvonko Pažin