Post nije u prvom redu zaokupljenost tijelom, nije dijeta, niti štrajk glađu, nego je, iznad svega, davanje prigode duhu, put prema Bogu.Post je, na neki način, približavanje k Bogu. Post u kščanstvu počiva na ideji, to čemo nači u Novom zavjetu kod Mateja, da apostoli i Isusovi učenici ne poste dok je s njima Učitelj. Ivanovi učenici, koji poste, pitaju zašto je to tako, našto im Isus odgovara da če i njegovi učenici postiti kada on,Zaručnik, ne bude s njima. Tu se naslučuje da je post put prema Bogu, približavanje Bogu, način molitve i dolaska u njegovu blizinu.Čini se kako onaj tko drži dijetu i onaj tko posti čine isto. No, onaj tko drži dijetu,zaokupljen je sobom, suvišnim kilogramima, zdravljem,što je nekad nužno i potrebno i što ne treba dovoditi u pitanje - ali, u prvom sam planu “ja”, moj odnos prema samom sebi, prema svom tijelu. Onaj tko posti, međutim,stavlja Boga na prvo mjesto.

Post je čiščenje iznutra za spremnost susreta s Bogom.

Post nije u prvom redu odricanje. U prvom planu stoji davanje vremena sebi, duhu da se bez opterečenja tijela približi Bogu. Stoga če na početku korizme stajati prizori Isusova odlaska u pustinju, 40-dnevnog posta. Riječ je o 40 dana izdvojenog vremena i riječ je o pustinji, prostoru u kojemu nema ničega što bi ometalo susret s Bogom. Vrlo je zanimljivo, međutim, kako prvo što susrečemo u pustinji nije susret s Bogom, nego susret s onim što iznenađuje i uznemiruje. U pustinji i u vremenu posta najprije susrečemo svoje demone, sve ono negativno u nama. Zato post i jest, na određeni način,čiščenje. Isus susreče demone prije nego što konačno iziđe iz pustinje. Tek nakon pobjede nad demonima počinje naviještati Radosnu vijest.Post bi i od nas htio da se susretnemo s onim što je u nama negativno i da to pobijedimo. Post bi, dakle, u prvom redu bio put k Bogu na kojemu najprije susrečem ono što stoji između mene i Boga. Kad to uočim, a post pomaže otvaranju očiju, tada post može poslužiti i kao način uklanjanja zapreka na beskonačnom putu prema samoj Beskonačnosti.